Tajna komšijske krave

Tajna komšijske krave


Komšijina krava u raspadu miriše kao najljepši svetac. Njeno truplo očas postane obredno mjesto. To sasvim uzbudi seoske starce i oni prate linije koje ostaju za crvima. Preko njih gataju hoće li godina biti rodna. Okupe se i nikom ne smeta smrad.

Prizor je pun užitka i pritajene sreće. Zadah su zavukli u đile, ispod košulje, pod kapu. Zapravo se život plemena odvija na periferiji hemijskih procesa koji bukte unutar te krave na umoru. Ako postoji mi, ako postoji nas, ako ima nešto kolektivno, onda je to sreća kad vidiš da je komšijina krava konačno prešla Stiks, da je platila skeledžiji, cupnula naprijed kao onomad na stočnu vagu sajma u Krivoj Reci i zauvijek napustila ovu dolinu suza i djeteline.

Tako to biva u životu plemena, mrtva krava prvog susjeda postaje biljeg i putokaz. Rogovi se čuvaju da ih unuci štuju, kćeri da im pristupe u plodnim danima. Čuvaju se zubi, papci, plećka, sve što može da posluži kao omen. I niko nek ne pita je li pokojnica bila simentalka, trostruki šampion pomenutog stočnog sajma, ili domaća buša koja hramlje od rođenja – komšijska je, mora skapati, da bi se rodila nada s onu stranu plota. Ta mrtva krava postaje odskočna daska, lansirna rampa, speech corner na način londonski: popneš se na strvinu i možeš slaviti Hitlera ako treba, ona je alibi demokratije, saborna crkotina, zemlja pod njom pjeva od radosti.

Mogao bih se dalje baviti ovom mlječnom metaforom, ali ipak, ajde da se zaustavim. Jezik je stara vrdalama i valja ga uštopati kad sam sebi postane svrha. Sve gornje je tačno, baš tako kako sam napisao, no poenta je da posljednjih godina u životu punom grke i gordosti, saznajem jednu sasvim novu, neplemensku, više komunalnu i kamaradsku međuvezu ljudi koji su zapravo spremni da ti pomognu, da saslušaju, da ti oprave šteker ili startuju powerpoint ne tražeći ništa zauzvrat. U takvim se situacijama zbunim, čini mi se da je neka prevara, hvatam se za buđelar, stisnem se ispod kaiša, protiv uroka, tražim skrivene motive, ali ne nađem ništa do lice čovjeka koji mi je pomogao.

Opšta želja da se pritekne u pomoć i plati šteta za spaljen kombi tuđeg navijača, npr, liječenje za svu tu đecu, ili ljudska žrtva koju mnogi podnose dok trpe bližnje… Zar to nije ljudskost? Poručuje li zapravo jedan veliki dio ove zajednice, nek žive krave naših komšija!

Moj život u Crnoj Gori prožet je tim jebenim osjećanjem ljudskosti i nije mi jasno zašto ga tako rijetko zagovaram. Valjda zato jer uporno gledam kako se ološ ponižava i uzdiže u socijalnoj igri kojoj tepamo politika. Sve je njome ogađeno, skoro da je nemoguće zastupati ljudskost. I šta je to ljudskost, kakve su ovo pjesmice za đecu?! Mudar čovjek je okrenut zlu. Samo dunster govori da je život dobar. Ljudski potencijal je stvaran, ali je neizreciv. Moraš biti mutava budala i socijalni polip bez značaja ako hoćeš da se igraš jurodivog. Samo kvarne skaske prodaju novine, mnogo je ljepše biti cinik, živjeti od tržištem osiguranog sarkazma, iza kojeg ostaješ sam i nikakav, koji te izdubi kao odred crva komšijsku kravu dok si rekao mašala.

O da, lakše je zakerati nego pjevati, jer pjevanje traži cijelog čovjeka, pjevanje je apsolutno djelovanje. A meni se čini da toga baš fali, novog pogleda na stvari, koji ne zavisi od algoritma krvi i lopovluka. Čeljade treba da je svjesno zla, razumijem, ali moraš se priključiti na posebnu trofazu i shvatiti da ljudskost živi svuda naokolo i kako je tvoja dužnost da je svjedočiš, po cijenu da ispadneš nekul. A to skoro da niko ne radi. Svi samo, da oprostite, seru o najgorim stvarima kojih mogu da se sjete.

Gledao sam nedavno intervju pokojnog Dejvida Fostera Volasa, ubio se nesretnik, nevolja zvana poštenje bila je na njegovim nejakim plećima. Kaže tako Dejvid da se dok govori ozbiljno i poziva na zrelost političkog otpora komercijalizaciji, u njemu samom javlja glas koji ga ismijava, glas američke pop kulture koja u njemu vidi štrebera, avetinju, to sad već ja dodajem – tržišno neutemeljenog proroka koji zagovara dosadne stvari. Jer ako stvari nisu zabavne, u Americi nemaju šanse. Kao što u Crnoj Gori, hvala ti Dejvide, rest in peace, šansu nemaju vedre, pokretačke, osmišljene akcije, koje ubija blokada zle navike, malodušnosti i strah od komunikacije. U tom trouglu javlja se neuroza zvana apstinencija, u tom čabru potone mnogi revolucionar, svjestan da je promašio sve; da su na cijeni samo loše stvari, da je na tapetu jezik prevare koji određuje zajednicu kroz gorepomenutu mržnju prema komšiji i njegovom govedu.

Moram priznati da čujem istog shizoidnog đavolka koji mi se cereka kad kažem da su ljudi u Crnoj Gori mahom pristojni, u mom iskustvu čak solidni predstavnici homo sapiensa, doduše sasvim uokvireni u pogrešni kulturološki kalup na kome profitiraju njihove nedostojne vođe. Zato čovjeka koji nije zli komšija niti ljubitelj kravljeg snuffa moramo iskopati i predstaviti, to je dužnost svih jebenih javnih djelatnika, ako hoćemo da neko povjeruje da je ovo društvo moguće. A meni se čini da jeste, po cijenu da sad sve zavonja na motivacioni govor i bajku.

Prije nekoliko dana jedan čovjek mi je toliko pomogao da ću to pamtiti dok sam živ i pokušati da shvatim odakle dolazi takva vrsta bratske naklonosti. Ne mora da znači da ću nešto umno dosegnuti, ali sljedeći put kad napišem da ništa ne valja i da ljudi samo čekaju da bližnjem krene naopako, moraću da priznam da u mom životu ima već sasvim dovoljno dokaza da to prosto nije istina.

Vijesti





Source link

Preporučeno za vas