Kameni most na Vardaru

Skoplje – grozdober u oktobru


Opet u Skoplju, krajem desetog mjeseca, a bilo je toplo kao da se mjesec zove grozdober kako se u seoskim predjelima ove zemlje oduvijek zvao septembar. Ovdje se sreću dinarsko i rodopsko gorje, evroazijska i afrička kontinentalna ploča. „Trusi“ – potresi su dio gradskog identiteta, zabilježeni su i u kasnoantičko vrijeme, početkom VI vijeka, i hiljadu godina kasnije. Potpuno su uništavali grad. Kao i požari. Ili osvajači među kojima je u gradu po zlu upamćen habzburški general Pikolomini, koji je Skoplje spalio do temelja oktobra 1689, navodno da spriječi epidmiju kolere. Zemljotres iz 1963. odnio je oko 1.000 života. Grad je ponovo izgrađen prema načelu koje je istočnonjemački pesnik Hajner Miler u jednom stihu, doduše posvećenom socijalističkoj Sofiji, nazvao „beton protiv melanholije“. Otud se današnje Skoplje može pohvaliti pravougaonim i kockastim zgradama i širokim pravim ulicama. Orijentalna vjernost kružnoj strukturi grada i krivudavi sokaci kao znak elementarnog nepovjerenja prema velikoj geometriji, ostaće očuvani samo u staroj skopskoj čaršiji.

Skoplje
Skoplje(Foto: D. Dedović)

U dva milenijuma Skoplja ređali su se slojevi carstava i jezika kao plaštevi, novi je uvijek prekrivao stari, poraženi, ali je konfiguracija ispod njega ostala prepoznatljiva. Skupi, Skopia, Uskup, Škupi, Skoplje, Skopje.

Stari most u Skoplju Srbi zovu Dušanov most, mada njegovi temelji sežu u VI vijek, a današnji izgled sa sedam lukova je dobio u XV vijeku, za vrijeme sultana Murata II. Kako god, hronike kažu da su sva vojvodstva, kraljevstva i carstva – tribalsko, makedonsko, dardansko, rimsko, vizantijsko, bugarsko, srpsko ili tursko – ostavila svoje tragove na potezu od mosta do tvrđave Kale koja se uzdiže iznad Vardara i Stare Čaršije. Ja vjerujem da postoje i nevidljivi ožiljci na nevidljivoj duši-mapi grada i da negdje u dubini ništa nije zaboravljeno. I da su ti ožiljci poput notnog zapisa, ko umije da odsvira hroniku ožiljaka pretvoriće dušu grada u zvuk.

Pogled sa tvrđave
Pogled sa tvrđave(Foto: D. Dedović)

Popeo sam se ovaj put do tvrđave koju sam za mojih prethodnih boravaka u gradu uglavnom posmatrao iz baštica odličnih restorana i kafea. Ovaj put sam odlučio da savladam poriv da ostanem u gradu i istoriju posmatram preko ruba čašice tikveške „žolte“. Popeo sam se do vrha Stare Čaršije, koja je ubrzo posle turskog osvajanja 1392. postala veliko pazarno stecište roba i ljudi i izbio kod Mustafa-pašine džamije.

Veliki vezir sultana Bajazita II je podigao ovu skladnu džamiju 1492. Pada mi na pamet da upravo te godine Đenovljanin Kolumbo u ime španske krune otkriva cijeli kontinent koji će se docnije nazvati Amerika.

Sa stanovišta trgovine, u petstogodišnjoj turskoj vladavini dolazi do procvata. Kao i uvijek, to je stvar perspektive. Pijaca robova Uskup je u XV vijeku bila jedna od najvećih u ovom dijelu svijeta. Dva živa roba su se, kako kažu hroničari, mogla dobiti za par dobrih čizama. Ako si se prije pet vjekova našao na pogrešnom mjestu, u pogrešnoj vojsci ili samo u naselju koje je na putu pobjedničkoj vojsci, tvoja glava i tvoja sloboda su vrijedele jednu čizmu. Istorija se pišr pri dvoru, a robovi, po prirodi stvari, uglavnom ćute, ugrađujući ropski rad u zdanja kojima se mi danas turistički divimo.

Skoplje
Arheološki muzej u Skoplju(Foto: D. Dedović)

Crkva Svetog Spasa je, sa sigurnošću se može reći, pravoslavna crkva. Od ove tačke se u prošlost odmotavaju razni narativi koji se uzajamno isključuju. Srpska verzija crkvu dovodi u vezu sa zadužbinom cara Dušana. Srpske istorijske knjige se žale na Grke koji im u XIX vijeku preotimaju crkvu, pa su Srbi prinuđeni da grade svoju. Informacije na makedonskom jeziku koje je na ulazu postavilo Ministarstvo ekonomije spominju XVI vek, a na tabli u dvorištu crkve naveden je XIV vijek kao vrijeme nastanka.

U porti crkve je sarkofag Goce Delčeva, koji je Bugarska poklonila bratskoj Jugoslaviji 1946. Zavisno od tačke iz koje se posmatra, Delčev je bio makedonski ili bugarski revolucionar. Meni ne pada na pamet da raspetljavam ove nacionalne narative. Ja bih da spomenem trenutak mira koji sam našao u crkvenom dvorištu, ljepotu koja u sebi ima nešto nadistorijsko, sveljudsko. Ova crkva pripada svakom putniku koji umije da zastane i okom obujmi to što je ljekovito za dušu. Skromnu, drevnu ljepotu.

Mustafa-pašina džamija
Mustafa-pašina džamija(Foto: D. Dedović)

Sa vrha tvrđave Kale, koja djeluje pomalo zapušteno, za sunčanih dana se vidi Skoplje kakvo jeste: betonski grad koji se ugnijezdio pod planinu, na rijeku. Odmah tu, ispod zidina, sa one strane Vardara počinje zona „Skoplja 2014“ – pseudoistorijski, mitomanijski konglomerat velelepnih građevina između kojih je postavljeno toliko stojećih, sjedećih, stolujućih figura da je centar Skoplja najvjerovatnije svjetski šampion po prosječnom broju spomenika po kvadratnom metru.

Ono što je počelo kao izraz ideološko-kultutološke zaslijepljenosti jedne vlade u kombinaciji sa palanačkim duhom, sada je uvjerljivo najfrekventniji dio grada za turiste naoružane objektivima. Bizarno oneobičavanje je na neočekivan način postalo turistička atrakcija. Doduše, neki poduhvati su spriječeni sa padom pređašnje vlade – veliki točak na Vardaru se otkotrljao u carstvo imaginarnog zajedno sa bivšim premijerom u bjekstvu. A na njegovo mjesto – mislim na točak, ne na premijera – došao je još jedan suvišan most, što je nova vlast uspjela da definiše kao manje zlo.

Makedonska trijumfalna kapija
Makedonska trijumfalna kapija(Foto: D. Dedović)

Na dan kada sunce u desetom mjesecu nemilosrdno peče na kamenje tvrđave Kale i na vardarsku dolinu, na grad u kotlini, opet se na jednom od mostova skupljaju demonstranti. Kada sam prošli put bio ovdje i zapazio „rujne suze makedonskog lava“ demonstrirali su oni koji su sada na vlasti, a stolica se klimala onima koji su tada bili na vlasti. Sada je obrnuto.

Sve zbog odluke jednog japija u Jelisejskoj palati da se ne sjeti svog obećanja, da će Makedonija biti bliže Evropskoj uniji ako postane Sjeverna Makedonija.

Tako razmišljam o ciničnoj politici Pariza spram Skoplja i gledam kroz izmaglicu koja je legla na grad usred sunčanog dana. Skoplje se ponekad takmiči sa Beogradom i Sarajevom za prvo mjesto među svjetskim gradovima u trovanju sopstvenog stanovništva raznim ubitačnim česticama.

Velika slika je zanimljiva, ali ne i lijepa. Najmarkantnija građevina je stadion Filip II. Naravno, Makedonski. Odlučim da sa najstarijeg dijela grada, Čaira, siđem dole u Čaršiju, i da se domognem moje trileće i boze. I domognem se, nasred Čaršije. Podne je. Mujezin zove ezanom muslimane da mu se pridruže u molitvi.

Detalj iz Skoplja
Detalj iz Skoplja(Foto: D. Dedović)

Odzavaće se već neko od preko stotinu hiljada Albanaca kojima je ovaj grad zavičaj. Čini mi se da su mujezini nešto energičniji od onih mekogrlih u Sarajevu, ali manje zvanični od istanbulskih. Trileća je poklon sefardskih Jevreja Osmanskom carstvu koje ih je primilo kada je Španija doživjela inkviziciono civilizacijsko posrnuće. Albanski poslastičari su preuzeli tu štafetu i kolač „tri mlijeka“ učinili skopskom poslasticom. Koja se posljednjih godina proširila do Zemuna. Sve je na Čaršiji kao što je bilo. Ima nečega umirujućeg u tome kada neke stvari zateknete onakvim kakvim ste ih ostavili odlazeći iz grada. Prosjaci su i dalje nametljivi, prodavci svega i svačega predusretljivi, čak su i romski dječaci na Starom mostu koji do iznemoglosti bubnjaju jedan te isti ritam skoro replike dječaka od prije tri, pet ili deset godina. Jedino su iznad jedne čaršijske ulice razapeli žice i zakačili raznobojne kišobrane – efektno, ali ne odveć orginalno.

Viđao sam to u raznim evropskim gradovima. Ali još ne u orijentalnom sokaku, što prizoru daje iščašen šarm.

Vrijeme je da odem u „moj kraj“. Odsjeo sam u mirnoj uličici koja izlazi na bulevar Partizanskih odreda, na pet minuta šetnje od boemske četvrti, ostatku bivše Jugoslavije znane iz davnog hita Vlatka Stefanovskog – Debar-mala.

Rado pešjačim po gradovima, kao da se koracima upisujem u njihovu mapu. Partizanski odredi počinju u centru, ali kraj koji zaista volim počinje sa jednom bogomoljom. Crkva Klimenta Ohridskog koja je započeta 1972. a završena 1990. u arhitektonskom smislu predstavlja rotondu – građevinu sa kružnom osnovom. Sama crkva na mene djeluje kao smjeli iskorak pravoslavne arhitekture ka avangardizmu. Takva je bila sedma decenija prošlog vijeka i u profanoj aritekturi. Možda zbog toga ova građevina djeluje tako elegantno i samosvojno. Oblina ove crkve i mir oko nje dođu kao melem na ranu.

Ovdje ćete nešto dalje, na jednom ćošku pronaći poslastičarnicu Apče, u kojoj, putnik naprosto mora da proba od svega po malo, ali ponajprije – opet – trileću. Retro izgled daje ovom mjestu onu atmosferu koju možete pronaći samo još u sjećanju na jugoslovensko detinjstvo.

Detalj iz Skoplja
Detalj iz Skoplja(Foto: D. Dedović)

Pet minuta hoda odatle zalazite u boemsku četvrt u kojoj je moj obavezan cilj prilikom svake posjete kafana Skopski merak. Bio sam u raznim kafanama svakojakog ranga od Sofije do Osla, od Varšave do Sevilje. Ali Skopski merak je te večeri opet potvrdio da je jedan i jedini. Kada se noću vraćate pune duše iz Debar-male pa iz ulice Partizanski odredi pogledate između solitera prema jugu, vidjećete žeženi krst kako pluta na nebu. Ko ne zna, može pomisliti da prisustvuje čudu. Milenijumski krst koji je godine dvijehiljadite na planinu Vodno, tačnije na vrh Krastovar postavljen na visini od preko kilometra, visok je preko 70 metara. Može se, kažu, ponekad vidjeti i sa sto kilometara razdaljine. Kada se noćna tama i šumovita gora iznad grada stope do neraspoznavanja, kao u halucinaciji, gvozdeni krst postaje lebdeći znak iznad grada.

Sa Vladimirom, skopskim pjesnikom i muzičarem kojeg sam upoznao u Sarajevu, i njegovom suprugom Vericom, odlazimo poslije sjajne jagnjetine u restoranu Stara kuća u klub koji nije postojao prije nekoliko godina, kada sam nekoliko dana boravio u Skoplju. Zove se Kotur, okuplja ljude slične onima koji se u Sarajevu vrte oko Zvona, a u Beogradu u Cetinjskoj. Sam klub izgleda kao rashodovana kinoteka. Vladimir mi objašnjava da inventar i jeste naslijeđen od jedne filmske kuće koja je otišla pod stečaj. U podrumu kluba neka mnogo jaka ekipa svira džez. I djevojka za tromblonom i momci za basom i bubnjevima, kao i jedan saksofonista su dobri. Ali to što drugi saksofonista radi sa svojim instrumentom, svirajući ga lako i meko kao klarinet, potpuno me je zateklo. Šta taj Petar Hristov radi ovdje među nama? Zašto nije na najvećim svjetskim džez binama?

Detalj iz Skoplja
Detalj iz Skoplja(Foto: D. Dedović)

Ovaj put je bilo čarobnih trenutaka koje sam tražio i nalazio, jer u međuvremenu znam gdje u Skoplju treba da se traži. Škembe-čorba u Nacionalu. Jutarnja kafa pod jesenjom krošnjom i sa suncem u očima u kafeu Pravda. Ili u kafeu Broz. Nevjerovatan raspon kafanskog violiniste u Staroj kući, čitav repertoar dalmatinskih, vojvođanskih, bosanskih, makedonskih kafanskih evergrina kod muzičara u Skopskom meraku. Pogled sa tvrđave. Pogled iz kafea Sreća – a to je paluba jednog od onih džinovskih jedrenjaka nasukanih na vardarsku obalu. I Vardar koji se u vedroj noći zlati dok u njemu prepoznajem izlomljene fasade osvijetljenih monumentalnih građevina. Razgovori sa drugarima. Sjećanje na jednu skopsku pjesnikinju koja više nije među živima, na njene pitome oči izmučene hemoterapijom, dok mi u kafeu sred Debar-male prije nekoliko godina tumači svoj grad.

Ali Petar Hristov je te noći imao partituru sa zbirkom ožiljaka na duši grada. On me svojim piskom uvjerio da će Skoplje za mene uvijek imati neko iznenađenje, nekog džokera, koji će umjeti da kratak boravak blagonaklonog stranca pretvori u magiju.

 





Source link

Preporučeno za vas