“U trenutku kada je kročio na prag kafane, nisam mogao da ga ne primjetim. U crnom kaputu, neobičnog izgleda, sa crnim šeširom na glavi, svojom pojavom nije ličio na nekoga ko ima ikakvog dodira sa tradicijom. Stajao je nekoliko minuta na pragu i slušao nas kako guslamo i pjevamo”.
Ovako u intervjuu za naš portal, predsednik Crnogorsko – hercegovačkog pokreta Rašo Vučinić govori o susretu sa Radovanom Karadzićem, koji je u Haškom tribunalu u martu ove godine osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Uhapšen je u Beogradu 2008. kao doktor David Dabić, a u toj ulozi uspešno se prikrivao godinama unazad.
Guslali ste u kafani “Luda kuća” gde je dolazio i doktor Dabić, odnosno Radovan Karadzić. Kako su izgledale te večeri?
Prošlo je više od 11 godina od trenutka kada sam, družeći se sa prijateljima u kafani Luda Kuća, imao priliku da upoznam Davida Dabića. Od samog početka, sve je izgledalo nesvakidašnje. U maloj kafani, tada slobodno mogu reći patriotskom ognjištu, okupljali su se ljudi koji njeguju tradiciju i kroz zvuke gusala čuvaju sjećanja na slavnu srpsku istoriju. Nije slučajno što se baš tu, na pragu tog ognjišta, jedno veče pojavio još jedan epski junak, došavši kao iz pjesama Radovana Bećirovića u ovozemaljski svijet da čuje uživo pjesmu o svom istorijskom liku. U trenutku kada je kročio na prag kafane, nisam mogao da ga ne primjetim. U crnom kaputu, neobičnog izgleda, sa crnim šeširom na glavi, svojom pojavom nije ličio na nekoga ko ima ikakvog dodira sa tradicijom. Stajao je nekoliko minuta na pragu i slušao nas kako guslamo i pjevamo. U njegovim očima, jasno se vidjela ljubav prema našem svetom instrumentu. Primjetivši to, pozvao sam ga da nam se pridruži. U prvom trenutku je odbio, a zatim je na moje insistiranje ipak sjeo za naš sto. Tada počinje druženje koje ćemo svi mi pamtiti do kraja života. Druženje sa epskim junakom nije česta pojava, a naročito ne sa onim koji je u nama izazivao neizmjerno poštovanje. Skroman, miran, prijatan, učtiv, sa specifičnim blagotvornim glasom koji podsjeća na svetogorske monahe, izazivao me je da mu postavljam pitanja kojima sam pokušao da odgonetnem zagonetnost pojave u vidu doktora Dabića. Prvo nas je sve dobro analizirao, a onda, pretpostavljam, shvativši da se nalazi među “svojima”, ipak je dozvolio sebi da se malo opusti i uživa uz strune gusala i epsku pjesmu. Pokušao sam da saznam odakle kod takvog čovjeka ljubav prema guslama, na šta mi je odgovorio da je gusle zavolio navodno uz svoju „babu iz Bileće“, te da je tada i sam malo učio da gusla. Naravno, nikakve veze sa Bilećom nije imao, ali je vješto svoj trag odvodio u suprotan pravac. Na pitanje šta je i odakle je, rekao mi je da je Jevrej, što je dalji razgovor činilo sve interesantnijim.
Kakve su se pesme pevale uz gusle te večeri, da li je i sam Dabić guslao?
Guslarska družina, po prirodi vesela i raspjevana, te večeri bila je u svom uobičajenom izdanju. Uz Miloša Šegrta, Petra Šišovića, i druge guslare koji su te večeri bili sa nama, atmosfera se zagrijavala uz razne pjesme iz svih epoha, pa i one iz novije istorije čiji je akter bio i Radovan Karadzić. Dr Dabić je pažljivo i sa uživanjem slušao guslare i u njegovom izrazu lica jasno se uočavalo zadovoljstvo i neobičan emotivni naboj koji zvuk gusala izaziva u svakom ko je vaspitavan u viteškom duhu. Slušao je pjesmu za pjesmom, dok u jednom trenutku nije odjeknuo deseterac „U Petnjici kraju Drobnjačkome…“, u kojem je opjevan upravo Radovan Karadzić. Pjesmu o sebi, Radovan je ispratio bez ikakve gestikulacije ili reakcije sa kojom bi možda pokazao da mu je posebno drago što upravo o sebi sluša pjesmu. Kako su gusle kružile od guslara do guslara, u jednom trenutku su se približile i Radovanu, koji je zamolio da i on malo „pokuša“. Kako je uzeo gusle u ruke i prevukao gudalom preko struna, svakome od nas bilo je jasno da on ne „pokušava“, već da zna da gusla, i to prilično dobro. Kao što sam Vam i na početku rekao, zagonetka za zagonetkom, ali naravno da nikome ni na kraj pameti bilo nije da je naš gost baš Radovan Karadzić, tvorac Republike Srpske. Pitao sam ga da zapjeva ali je rekao da ne zna da pjeva i gusle je predao sledećem u nizu. Posle mi je bilo jasno da bi, ukoliko zapjeva, morao da otkrije i svoju prirodnu boju glasa, kojom bi ga možda neko i prepoznao. Umjesto toga, govorio je modifikovano kako bi otklonio i poslednju moguću sumnju. Kako je noć odmicala, tako se i mijenjao repertoar koji se uglavnom završava veselim zajedničkim pjesmama, u kojima ima od šaljivih do ljubavnih stihova. U nekima od njih spominjali su se i njegovi savremenici Alija, Tuđman i ostali, na šta se on smijao i tražio od mene da mu ponovim kako bi zapisao u svoj mali notes.
Da li ste nekada, nakon izručenja Hagu, imali priliku da se čujete sa Radovanom Karadzićem i da čujete od njega nešto o vašem neobičnom druženju?
Nažalost, nisam nikada imao priliku da se čujem sa njim, ali sam čuo njegove komentare o toj večeri, dok sam bio na krsnoj slavi kod Miroslava Toholja, nekadašnjeg ministra u Vladi Republike Srpske. Radovan se svake godine javi da mu čestita slavu, pa je jednom prilikom i prokomentarisao njegovo iskustvo u Ludoj Kući. Čak je i citirao neke ljubavne stihove kojih se rado sjeća. Nadam se da smo mu to veče bar malo olakšali njegov gerilski život. Takođe se nadam, da ću ipak imati priliku nekada da ga upoznam, a volio bih da se to upoznavanje desi na njegovoj slobodi koju lično smatram da zaslužuje.
Tokom večeri kada je uhapšen Radovan Karadzić, organizovali ste protest u centru Beograda, a zbog toga kasnije privedeni. Snimak vašeg hapšenja sa crnogorskom kapom na glavi izazvao je veliko interesovanje. Kako na to gledate deceniju kasnije?
Jasno je da je svako u kome kuca srce patriote, toga dana bio razočaran činjenicom da je došlo do još jedne izdaje u srpskom narodu. Te večeri organizovao sam se sa nekoliko prijatelja i izašli smo na Trg da izrazimo protest. Spontano je počeo da nam se priključuje veliki broj ljudi, a emocije niko od prisutnih nije mogao da sakrije. U jednom trenutku pojavila se i policija, te su mene, a zatim i još nekoliko mojih prijatelja na silu ugurali u maricu i priveli u stanicu policije gdje smo proveli jedan dio večeri. Taj snimak u kojem nosim crnogorsku kapu, dok policija pokušava da me savlada, i dan danas vidim da je veoma posjećen na internetu.
Zbog Radovana Karadzica, međutim, niste samo Vi hapšeni. Četrnaest godina ranije u sličnoj situaciji bio je Vaš otac, Branko Vučinić. Ratne okolnosti dovele su ga do logora u Bosni. Kako gledate na taj period života i istoriju koja vam se na neki način ponovila?
Pa ne bih baš rekao da se ponovila, jer sam ja samo priveden te večeri, dok je moj otac, kada je pokušao da iz Zenice pređe na srpsku teritoriju, zarobljen. Kada su ga pretresli, pronašli su mu crnogorsku kapu i zbirku pjesama Radovana Karadzića „Ludo koplje“. Otvorivši zbirku, ustaše su vidjele Radovanovu posvetu mome ocu, jer su se njih dvojica družili u Sarajevu za vrijeme studija. Posveta je učinila svoje, te je moj otac završio u ratnom logoru. Srećom, promašilo ga je „ludo koplje“, te je ostao živ.
Zbog patriotskog vaspitanja i ubedjenja ušli ste u politiku vrlo mladi. Bili ste zapaženi kao odbornik, kako u Skupštini opštine, tako i u Skupštini grada Beograda. Bili ste i kandidat za Narodnog poslanika. U gradskoj skupštini ste sedeli pored Aleksandra Vučića i bili predsednik omladine Srpske radilalne stranke. Danas ste prepoznatljivi kao predsednik Crnogorsko – hercegovačkog pokreta, koji je najavio i učešće na sledećim parlamentarnim izborima. Kako vidite ulogu Pokreta danas u Srbiji?
Crnogorsko – hercegovački pokret je politička organizacija koja broji više hiljada članova, a već sada ima podrušku od preko 20.000 glasača. Naš ulazak na političku scenu, logična je posljedica našeg trogodišnjeg rada u kojem smo pokazali da imamo potpuno originalan stav po mnogim pitanjima koja se tiču međudržavnih odnosa Srbije i Crne Gore, kao i drugačiji odnos prema rješavanju političkog pitanja srpskog naroda u Crnoj Gori. Naš stav da Srbi moraju da uđu u vlast u Crnoj Gori je odgovoran i patriotski. Naša ideologija i programski ciljevi u Srbiji su jasni i čvrsto utemeljeni, i ovo je prvi put u istoriji da Crnogorci i Hercegovci imaju svoju političku organizaciju sa centralom u Beogradu. Naši stavovi su hrabri, a naše djelovanje odlučno, tako da tempom kojim se Pokret danas razvija, siguran sam u uspjeh na sledećim izborima u Srbiji koji će mnoge iznenaditi, a političku scenu obogatiti novim ljudima i idejama, u skladu sa našom parolom „Časno i pošteno, u duhu prađedova“.
Politika se prepliće sa svim oblastima društva, tako i sa sportom. U Vašem slučaju politika i sport su neodvojivi, ali na drugom nivou. Naime, od uspeha na tom planu izdvajaju se državne medalje u atletici i dizanju tegova, a sportsku karijeru završili ste kao Olimpijac na Zimskim Olimpijskim igrama u Solt lejk Sitiju 2002. godine u sastavu bob reprezentacije. Imajući to u vidu, šta Vas više određuje – sportska ili politička karijera?
Sportom sam u profesionalnom smislu prestao da se bavim, ali sam i te kako vezan za njega. Kako kroz sportske institucije u kojima sam i danas, tako i kroz porodičnu tradiciju. Kruna mog života su Olimpijske igre i to smatram svojim najvećim uspjehom kojim se ponosim. Kod nas koji potičemo iz gorštačkih krajeva politika se podrazumijeva, a u kombinaciji sa sportskim duhom, uglavnom donosi rezultate. Danas sam posvećeniji Crnogorsko – hercegovačkom pokretu i politici, ali bez sportskog života sigurno ne bih mogao.
