Od skoro sam svoj gazda: Stojanovićev kamion

Dvije i po decenije duga avantura na američkim drumovima


Rajko Stojanović, vozač kamiona u SAD, za „Vijesti“ s ljubavlju i ponosom priča o svom zanimanju, odluci da ode u SAD, ali i emocijama koje ga vežu za Kolašin, gdje je proveo dio djetinjstva i kome se rado vraća
Edit

Rajko Stojanović je jedan od onih ljudi, koji s ljubavlju i ponosom pričaju o svom zanimanju. Već skoro dvije i po decenije je kamiondžija u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i kaže da drugi posao niti želi niti bi mogao da radi.

Iako rođen u Beogradu, osnovnu je pohađao u Nikšiću i Kolašinu. Dio svog djetinjstva proveo je u Kolašinu, kojem se rado vrati s vremena na vrijeme, a sa nepunih 18 godina odlučio je da se preseli u Ameriku. Nije bio, priča za „Vijesti“, jedan od onih, koji je sanjao brzu zaradu i vrtoglavi uspjeh. Njegov život u toj dalekoj zemlji, u početku je olakšala činjenica da mi je tamo živjela majka, pa je to dozvoljavalo i određenu dozu, kako objašnjava, ponekad i pretjerane opušenosti. Čak i kad je riječ o traženju posla i učenju jezika.

„Imao sam čudan stav da mi nije potrebno da učim engleski. Zbog toga, naravno, nijesam mogao ni posao da nađem. Godine su prolazile i u jednom trenutku shvatim da imam 27 godina. Konačno, počinjem da učim jezik i razmišljam šta bih mogao da radim. Mogućnosti su bile ograničene, a moj balkanski inat sužavao je mogućnosti. Poslije mnogo razmišljanja došao sam do opcije – brod ili kamion. Roditelji su mi branili da idem na brod, a i sam sam shvatao da će me u tom poslu ometati i moj stalni problem sa autoritetima“, sjeća se Stojanović.

Tako je, priča, upisao „školu za kamiondžije“ i već na samom startu vidio koliko mu smeta nedovoljno poznavanje jezika. Sjeća se da ni na srpskom jeziku nije znao djelove kamiona i motora, a obuka je podrazumijevala da ih zna precizno na engleskom.
„U tom učenju mi je najviše pomogao očuh Li, koji je imao strpljenja i razumijevanja. Instruktor Ron, Amerikanac indijanskog porijekla bio mi je velika podrška, govoreći mi da vidi potencijal u meni. Poslije četiri mjeseca učenja, te 1995. godine, imao sam dozvolu u rukama i obezbijeđen posao. Mislio sam da ću odmah da sjednem u kamion i krenem da „krstarim prostranstvima“. Nije bilo tako. Kad sam došao u kompaniju, dobio sam i instruktora. Znači, još učenja i još vježbi. Tada nije bilo GPS-a ni mobilnih telefona, pa sam učio čitanje mapa i još mnogo svakojakih detalja“, kaže Stojanović.
Svoju prvi turu naziva i najvećom noćnom morom. Sjeo je za volan, pun straha i neizvjesnosti, svjestan da je prepušten sebi i onom što je naučio. Sjeća se i prvog kamiona „bez njuške“, sličnog onima koji se mogu vidjeti i na našim putevima, i tovara koji je bio duži od prikolice.

Rajko Stojanović
Rajko Stojanović(Foto: Privatna arhiva)

„Tovar je bio dug 27 metara. Prva tura, prvi peh. Bez iskustva, u raskrsnicu nijesam dovoljno dobro ušao i zadnjim točkovima sam „pokupio“ 15 parkiranih bicikala. Mislio sam da je to kraj moje kratkotrajne karijere kamiondžije. Međutim, vlasnik kompanije je imao razumijevanja i dao mi još jednu šansu, što mu se kasnije i isplatilo“, priča sagovornik „Vijesti“.

Uslijedile su godine „krstarenja“ Amerikom i stotine hiljada milja. Rajko kaže da ne zna kolike je dužine puteva ostavio pod točkovima svojih kamiona. Jednom je, objašnjava, izračunao da je za dva mjeseca prešao 30.000 milja, što je oko 48.000 kilometara.
„Najduže ture su mi bile sa istoka na zapad i obrnuto, voze se danima i imaju po 5.000 kilometara. Tokom svih ovih godina, nakupilo se mnogo dogodovština, lijepih i ružnih. Najljepši je osjećaj kad je lijepo vrijeme i kreneš na put. To je nešto najsličnije potpunom doživljaju slobode. Zima je najgora. Nikad ne znaš šta može da se desi. Na primjer, kreneš iz Čikaga sa minus 40°C i završiš na Floridi na plus 20°C“, objašnjava Stojanović.
Kamion mu je, kaže, drugi dom. Svjestan je koliko je njegov posao opasan i zahtjevan, poznata mu je i statistika o smrtnosti kamiondžija na američkim drumovima. U šali kaže da se sve to zaboravi „kad stigne ček“ (plata).

Godine za volanom na američkim drumovima tom pedesetogodišnjaku obezbijedile su i i da sada može reći da je „sam svoj gazda“. Vlasnik je male kompanije, ima svoj kamion, ne mora više da radi tokom cijele godine. Sada više vremena provodi sa porodicom, koja živi u Beogradu. Ima vremena i da posjeti rodbinu i prijatelje u Kolašinu, koji ubraja u jedan od gradova svojeg djetinjstva.

 Vožnja u Evropi i Americi se ne može porediti ni po čemu

Stojanović tvrdi da se zanimanje vozača kamiona u Americi ne može porediti sa istim poslom u Evropi. Razlika je, objašanjava, ogromna i kada je riječ o putevima, kamionima i zaradi.

Posao vozača kamiona je u samom vrhu liste najopasnijih profesija u Americi. Za naše prilike, prilično visoka zarada, minulih godina, sve s više ljudi sa prostora bivše Jugoslavije opredjeljuje da se oproba u tom zanimanju.

„U trci za dolar, mnogi vozači izgube osjećaj za svoje mogućnosti i mjeru, pa mnoge to, nažalost, košta i života. Treba stalno biti na oprezu i imati u vidu svoje kapacitete. Moja najveća žrtva je premalo vremena koje sam provodio s porodicom. Ipak, značajna je satisfakcija što mogu reći da sam ih finansijski obezbijedio. Ništa manje nije važno ni to što uživam u svom poslu“, zaključuje Stojanović.





Source link

Preporučeno za vas