Anastazijino bjekstvo je - fantazija

Carske represije okrenule su Evropu protiv Romanova


Helen Rapaport je britanska istoričarka, autorka i bivša glumica. Kao istoričarka, specijalizovala se za viktorijansku eru i rusku revoluciju. Njene knjige „Sestre Romanove – Izgubljeni životi kćeri Nikolaja i Aleksandre” i “Trka za spasenje Romanova – Istina o tajnim planovima da se spasi ruska carska porodica” bave se sudbinom posljednjeg ruskog cara i članovima njegove porodice. Ove knjige objavila je Laguna.

Odavno je uvriježeno mišljenje da Romanovi nijesu evakuisani na sigurno tokom 1917 – 1918. zbog Džordža V, koji se predomislio u tome da im ponudi azil u Engleskoj. Da li je to istina?

– Istina iza onoga što se stvarno događalo iza kulisa 1917-18. je tema moje knjige „Trka za spasenje Romanova”. Tamo je sve detaljno objašnjeno. Više od jednog vijeka ljudi su uporno svaljivljali svu krivicu za to što je pošlo po zlu na adresu britanskog kralja. Ali to je grubo pojednostavljivanje vrlo složenog problema. Nikad nije bila jednostavna stvar je li ili nije kralj Džordž htio pomoći Romanovima. Kao rođak to bi, naravno, učinio, ali kao ustavni monarh on nije imao snage da ponudi azil. To je bilo pitanje njegove vlade. Ponuda je bila napravljena, ali nikad nije nastavljena jer su Džordž V i njegovi ministri postali vrlo zabrinuti zbog političkih posljedica Romanovih u Engleskoj. Bio je to ogroman problem sa kojim niko nije želio da se suoči – ne samo u Engleskoj, već i u Evropi. Sve evropske monarhije bile su saučesnice u neuspjehu da Romanovi izađu iz Rusije. Ali na kraju, čak i da su imali volju da to učine, bili bi svi poraženi čistom logističkom noćnom morom oko pokušaja da se porodica izbavi iz Rusije. Sve je bilo protiv njih: udaljenost, geografija, vrijeme, boljševička kontrola željeznice itd, itd.

Naslov vaše knjige je: „Trka za spasenje Romanova: Istina iza tajnih planova za spašavanje ruske carske porodice“. Ali to sigurno nije bila trka. Zar ne?

– Nije baš tako – sigurno je bilo povremenih uznemirenosti zbog Romanova i njihove opasne situacije i osjećaja hitnosti oko pružanja pomoći. Na kraju priče španski kralj Alfonso sigurno se utrkivao pokušavajući da im pomogne. Ali, do tada, jula/avgusta 1918. godine, porodica je bila već ubijena. U cijeloj toj priči bio je slučaj – premalo, prekasno. Izbor riječi “trka” bio je u potpunosti komercijalan, a stvorili su ga ljudi iz marketinga. U izdavaštvu je bitno imati dobar, prepoznatljiv naslov i svi autori se moraju složiti s tim.

Kako je Evropa izdala Romanove? Zašto Romanovi nijesu spašeni i ko je za to odgovoran?

– Ovo je ogromno pitanje i napisala sam čitavu knjigu objašnjavajući zašto porodica nije spašena. To bi trajalo predugo da sada ovde odgovaram. Odgovori su u mojoj knjizi. U osnovi Romanovi nijesu spašeni, jer su:

1. Nikolaj i Aleksandra imali tako lošu reputaciju izvan Rusije. Još od krvavih nedjeljnih protesta 1905. godine, kada su ubijani nedužni civili, Nikolaj je u inostranstvu bio percipiran kao ‘krvoločni car’. Njegova supruga bila je podjednako omražena jer je bila Njemica i zbog prijateljstva sa Raspućinom;

2. Privremena vlada jednostavno nije imala moć da ih izvuče iz Rusije jer su boljševici kontrolisali glavne željezničke izlazne rute;

3. Evropske vlade bile su previše zauzete ratom, da bi htjele da uspostave neku vrstu spašavanja. Najblaže rečeno, Romanovi su bili pali na listi njihovih prioriteta;

4. Slično tome, ruski saveznici su namjeravali da pobijede u ratu protiv Njemačke, a Romanovi su bili tu kao smetnja toga cilja.

Jesu li sve to razlozi što su Romanovi bili personae non gratae širom Evrope?

– Već sam donekle objasnila ovo. Nikolaj je bio na čelu sistema carskih represija nad raznim vjerskim i političkim grupama, koje su trajale vjekovima. On i njegova supruga doživljavani su kao despoti, koji su bili odgovorni za sve bolesti carskog sistema. Možda nepošteno gledište, ali oni su bili predstavnici sistema na izdahu i veoma omraženog starog carskog sistema poznatog po zloupotrebi ljudskih prava itd. To je u Evropi okrenulo javno mnijenje protiv njih.

„Sestre Romanove: Izgubljeni životi kćeri Nikolaja i Aleksandre“ knjiga je o teškoj sudbini kćeri ruskog cara. Koliko dugo vas zanimaju sestre Romanov?

– Fascinirale su me četiri sestre dok sam šetala ulicama Ekaterinburga prilikom istraživanja svoje prve knjige o Romanovima – “Ekaterinburg, Posljednji dani Romanovih”. Zatekla sam sebe kako razmišljam o njihovim životima, o ograničenjima njihovog položaja i o tome šta su mogle biti njihove nade, snovi i težnje. Prečesto su samo tu u pozadini kao lijepe djevojke bez ličnosti, ali u stvari one su bile četiri vrlo zanimljive i vrlo različite mlade žene. Kao majka, i imam dvije svoje kćeri, volim ih i identifikujem se s poteškoćama s kojima su se morale suočiti u svojim kratkim i tragičnim životima.

Sestre Romanove bile su četiri vrlo zanimljive, vrlo različite ličnosti. Kako ste ih vi doživjeli?

– Mislim da sam upravo to odgovorila u prethodnom pitanju. Dovoljno je reći da sam se jako vezala za svaku od njih četiri dok sam pisala svoje tri knjige o Romanovima i one će mi uvijek biti u srcu. Njihovu fotografiju imam na zidu u mojoj radnoj sobi. A možda biste željeli znati da svoj rođendan, 18. jun, dijelim sa Anastasijom. Mislim da su bile vrlo posebne i nadahnjujuće mlade žene.

Kada govorimo o porodici Romanov, uvijek se spominje romantična priča o Nikolaju i Aleksandri i o hemofiliji carevića Alekseja. Ali, šta je to sestre Romanove činilo tako posebnim?

– Ono što ih je činilo posebnima za mene je njihova apsolutna predanost porodici: roditeljima, bolesnom bratu i jedne drugima. Uvijek su na prvo mjesto stavljale brigu o drugima i nikada se nijesu žalile. Divim se i njihovoj pobožnoj religioznooj vjeri, njihovim istinskim ličnostima punim ljubavi, njihovoj ljubaznosti i saosjećanju. A isto tako i njihovoj dubokoj, neuništivoj ljubavi i odanosti Rusiji.

Jedna od sestara, Tatjana trebalo je da se uda za princa Aleksandra Karađorđevića. Smatrana je najljepšom kćeri carskog para. Šta je nju činilo tako jedinstvenom?

– Ne, Tatjana nije trebalo da se uda za princa Aleksandra od Srbije – njegov otac kralj Petar je želio da se ona uda za njegovog sina, ali to je bila samo sugestija koja je pomenuta neposredno prije izbijanja rata 1914. U to vrijeme štampa na Zapadu je raspravljala o tome koji bi muževi za sestre Romanove možda bili najprikladniji. Za dvije najstarije, Olgu i Tatjanu, predlagani su različiti balkanski prinčevi, no jedini potez koji se ozbiljno vodio bio je onaj između Olge i Karola iz Rumunije. Nikolaj je rekao kralju Petru da je Tatjana još uvijek previše mlada za udaju i odbio je da razgovara o tom pitanju, iako znam da su Tatjana i Aleksandar razmijenili nekoliko pisama. Ali ne znam detalje. Onda je započeo rat i svi razgovori o muževima prestali su nakon 1914. godine.

Tatjana je nesumnjivo bila najljepša i najelegantnija od četiri sestre, ali i dalje je ostala potpuna enigma. Bila je izuzetno rezervisana i nikada nikome nije istinski pokazala svoju pravu ličnost. Ali bila je divna, talentovana i posvećena medicinska sestra i mogla je da nastavi obuku i radi kao ljekar ili hirurg. Puna sam divljenja zbog njene pobožnosti prema ranjenicima tokom ratnih godina.

Dvije kćeri crnogorskog kralja Nikole: princeza Anastazija i princeza Milica bile su u braku sa dva brata: velikim vojvodom ruskim Nikolom Nikolajevičem i velikim knezom Petrom Nikolajevičem Romanovom iz Rusije. Dvije crnogorske princeze su, dakle, bile i jetrve, jer su im muževi bili braća. Dok ste pisali knjige o Romanovima, jeste li pronašli neke zanimljive detalje o crnogorskim princezama?

– Plašim se da su crnogorske princeze bile dodirljive u mojim istraživanjima carske porodice, a jedino moje zanimanje za njih odnosi se na činjenicu da su Nikolaja i Aleksandru upoznali sa lažnim francuskim „iscjeliteljem“ mons. Filipom, a kasnije i Raspućinom. No priznala bih da se čini da su u nekim izvorima nepravedno zastupljene zbog njihove fascinacije misticizmom i okultnog, pa sam vrlo oprezna u prihvatanju onoga što mnoge knjige govore o njima. Mislim da je postojalo puno predrasuda ako ne i pogrešnog predstavljanja, ali iskreno, nijesam obavila detaljna istraživanja na njima kako bih mogla donijeti presudu.

Međutim, jedna stvar me posebno zanima u ovom pogledu, a to je da je 1. avgusta 1904, kada se Aleksej rodio, Nikolaj opširno pisao Milici govoreći joj da je dijete gubilo krv iz pupka. Milica je odmah znala da je to znak hemofilije, pa su ona i veliki vojvoda Petar bili vrlo zabrinuti da je Aleksej to naslijedio – telefonom je Milica otvoreno pitala Nikolja da li je to u pitanju, i on je bio vrlo šokiran. Mislim da su i on i Aleksandra negirali tu činjenicu, ali Milica je od prvog dana jasno znala da je Aleksej bio hemofiličar.

Postoji tvrdnja da su Anastasija i Milica potom dovele Raspućina na carski dvor u nadi da će izliječiti mladog Alekseja od hemofilije. Je li to istina?

– Da, pisala sam o tome u svojoj knjizi o četiri sestre. Nikolaj i Aleksandra su se prvi put susreli sa Raspućinom u novembru 1905. u Staninom domu Sergijevka, u blizini Peterhofa. Nakon toga sreli su ga nekoliko puta u Sergijevki, a takođe i u njihovom domu u St. Petersburgu. Ali, crnogorske sestre kasnije su se okrenule protiv Raspućina i time su prekinule njihovu blisku vezu sa Nikolajem i Aleksandrom.

Kako i koliko su dostupni arhivi iz carske ere u današnjoj Rusiji? Da li je dokumentacija koja se odnosila na Romanove uništena za vrijeme sovjetske vlasti? Kakva su bila vaša iskustva u ruskim arhivima?

– Postojalo je kratko razdoblje nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, kada su arhivi otvoreni istraživačima – posebno onima u Sverdlovsku (danas Ekaterinburg) koji su čuvali materijale u vezi sa ubistvima. Ali nijesam provodila vrijeme u ruskim arhivima, iz nekoliko razloga:

1. Birokratija je noćna mora, radno vrijeme arhiva je najblaže rečeno ekscentrično, a trebalo bi mi previše vremena da vidim materijal koji želim.

2. Istraživačka putovanja u Rusiju, uključujući avionske karte i hotele kako bi radila u arhivima, zahtijevala bi znatna sredstva koja nikad nijesam imala.

3. Mnogo je praktičnije zaposliti Ruse u Rusiji da rade posao za mene jer poznaju njihove arhive i koji – što je najvažnije – mogu čitati ruski rukopis starog stila. Moj je ruski dobar, ali rukopis je noćna mora. To jednostavno nije skuplje od pokušaja da se to učini sam – daleko je bolje zaposliti izvornog govornika.

4. Mnogi materijali koji su mi bili potrebni za moje knjige o Romanovima sada su GARF (Državni arhiv Ruske federacije, prim. V. Og.) i druge ruske biblioteke objavili na internetu.

5. Sav važan materijal koji se odnosi na ubistvo Romanova opsežno je objavljen u Rusiji, kao i dnevnici i pisma carske porodice.

Dugi niz godina radili ste kao književni prevodilac u pozorištu, specijalizirajući se za drame Antona Pavloviča Čehova. Zašto je po vašem mišljenju Čehov veliki pisac?

– Čehov je bio prvi ruski pisac koga sam pročitala kada sam u školi počela da učim ruski jezik. Volim ga i poštujem ga i smatram se srećnom što sam posjetila njegovu kuću u Jalti i prošetala duž šetališta koje je bilo opisano u njegovoj divnoj priči „Dama sa psetancetom“.

Upravo je ta priča pokrenula moju ljubavnu vezu ne samo sa Čehovim, već i sa Rusijom i njenom istorijom i kulturom.

To je bio fokus mog života i rada kao pisca.

Ljudi vole fantaziju o čudesnom bijegu

Šta je sa glasinama da je jedna od sestara preživjela masakr. U Njemačkoj se 1920. godine pojavila mlada žena po imenu Ana Anderson, koja je tvrdila da je velika vojvotkinja Anastasija. Zapravo, u posljednjih 100 godina pojavilo se čak 230 prevaranta koji su se predstavljali kao članovi porodice Romanov. Kako tumačite tu činjenicu?

– Žao mi je, ali uvijek sam odbijala da gubim vrijeme na rasprave o lažnim kandidatima i teorijama zavjere oko Romanova. Tokom godina primila sam mnogo poruka e-pošte od ljudi koji podržavaju razne priče o bijegu jednog člana ili cijele porodice iz kuće Ipatijevih. Sva porodica umrla je u noći između 16. i 17. jula 1918. Kraj priče. Dugo sam razgovarala sa naučnicima koji su bili uključeni u opsežno DNK ispitivanje ostataka pronađenih u Ekaterinburgu i nema sumnje u autentičnost tih ostataka. Ali ljudi vole fantaziju o čudesnom bijegu; žele da vjeruju da je Anastastasija pobjegla. Ali ako proučite istoriju onoga što se dogodilo u Ekaterinburgu u julu 1918. godine, vidjeli biste da ne postoji ni najmanja šansa da neko preživi. Sve je to mit, ali neki su tokom godina uspjeli da zavaravaju i obmanjuju javnost, pa čak i zarade iz toga. Što se mene tiče, došlo je vrijeme da odbacim te fantazije i pustim porodicu da počiva u miru.





Source link

Preporučeno za vas