Beograd

Beograde, uzmi me na krilo


Grad nije skup građevina. Niti skup ljudi koji tu žive. Grad je prije svega onaj konstrukt u našoj glavi koji se sastoji od sjećanja, prizora, znanja, susreta, emocija, zvuka, mirisa, boja, ukusa, dodira. Genisus loci. Beogradski „duh mjesta“ je voden, vjetrovit, haotičan i lijep.

U snošaju „lambde“ i „alfe“

Voden je jer se ovdje velika rijeka uliva u još veću. Grad koji je nalegao na četiri obale, gdje se susreću šumadijsko pobrđe i vojvođanska ravnica iz vazduha izgleda kao ogromno grčko slovo „lambda“ ispisano minuskulom. Kraci tog slova su dodatno spojeni rukavcem kod Velikog ratnog ostrva, pa slovo kao da je beba rođena iz snošaja „lambde“ sa „alfom“.

Tu naviku da „čitam“ grad kao da su njegove beskrajne ulice tekstovi ili partiture stekao sam još u djetinjstvu. Gradski krajolici viđeni sa nekog uzvišenja, iz voza ili autobusa, bili su zagonetne poruke, tražio sam u njima značenje.

Beograd
Beograd(Foto: Dragoslav Dedović)

Docnije sam shvatio da se to značenje, kao što je slučaj i sa opštim utiskom o nekoj osobi, intuitivno obuhvata u cjelini samo jednom – pri prvom susretu. Genius loci se pokazuje samo nevinom pogledu.

Mada sam rođen u Zemunu – varoši koja je dugo bila austrougarska pogranična postaja prema Otomanskoj imperiji – mene je učiteljski i činovnički poziv roditelja odveo u Bosnu još prije nego što su mi se sremske slike urezale u glatku moždanu masu.

Lament nad Beogradom

Jednom sam u „pjesničkom trenutku“ u emisiji Radio Beograda čuo kako Miloš Crnjanski govori svoju poemu „Lament nad Beogradom“. To je bio možda prvi sudar sa stvarnom snagom poezije. Pomalo starački i unjkav glas pjesnika nije bio posebno jak nosač moćnog sadržaja. Ali je bio do te mjere vjerodostojan, da je u meni posadio novu, unutrašnju sliku grada. Čega sve tu nije bilo! Grad koji sija „kao iskopan mač“, blista kao „kroz suze ljudski smeh“, grad koji tka „u stoleća svoju nit“, grad koji ima „pogled streljača prav i nem“, grad koji sluša „svog srca lupu, u dubini/što udara ko stenom u mračni Kalemegdan“. Ime tog grada – „kao iz vedrog neba grom“. Grad kao utjeha za ljudsku prolaznost. Idealizovani grad koji se godine 1956. emigrantu učinio kao utjeha i spas. A jednom dječaku u bosanskoj provinciji dvije decenije kasnije ta pjesma je postala putokaz prema mitskom Beogradu.

Beograd
Beograd(Foto: Dragoslav Dedović)

Moje prve stvarne beogradske uspomene ustvari su slike sa tuzlanske gimnazijske ekskurzije. Tada sam sa drugom iz klupe, Radetom, posjetio njegovog djeda, negdje u centru, između Zelenjaka i Balkanske. Godina je 1978. Haustor mračan. Njegovom djedu drhte ruke. U stanu miriše na memlu. Djed govori čistom majevičkom ijekavicom. Sipa nam u tanjire mutnog sjaja supu sa rezancima. Malo priča. Život mu je, sudeći po neodređenom, praznjikavom pogledu, tek koloplet sjećanja.

Rub suknje nad sukrvicom

Tada sam se, ne znam zašto, sjetio da mi je majka spomenula kako je njoj poslije Drugog svjetskog rata njena baba pričala, da je negdje na Đermu, gdje su živjeli, za vrijeme bombardovanja trčala ulicom zadignute suknje. Nije htjela da rubom tkanine pokupi sukrvicu i prosutu moždanu masu. Pošto su i prababa i majka napustile ovaj svijet, bolno sam svjestan činjenice da je na meni da izbavim ovu beogradsku sliku od tmastog katrana zaborava koji prekriva sjećanja mrtvih. Samo ne umijem da kažem da li je prababa bježala od njemačkih bombi 1941. ili od onih savezničkih 1944.

Beograd
Beograd(Foto: Dragoslav Dedović)

Dolazio sam još kao srednjoškolac na koncerte u Beograd. Na Hipodromu je bend Ajron Mejden bio predgrupa Bijelom dugmetu. Padala je kiša, sve se pretvorilo u kaljugu. „Gvozdena djevica“ je izašla u kasno poslijepodne da isproba instrumente. Tonska proba pred čupavim fanovima je ostala najbolji dio tog koncerta. Britanci su otprašili „Transilvaniju“, instrumental sa svog prvog albuma. Nisam smio ni da pomislim šta su te noći sanjale ptice na Košutnjaku i Senjaku. Beograd je škrgutao čeličnim rok zubima. Vratio sam se auto-stopom za Bosnu.

Ljubav iz Studenjaka

Početkom osamdesetih sam dvije godine redovno dolazio noćnim vozom iz Sarajeva za Beograd. Moja djevojka, inače sa juga Srbije, živjela je u studentskom gradu – „Studenjaku“. Tamo sam prvi put slavio Srpsku novu godinu koja je za studente bila samo još jedna glasna žurka.

Na početku Skadarlije su u pekari punila lepinje gulašem i ljutim sirom. Žika Obretković je sa svojom frulom paradirao kaldrmom recitujući stihove iz svog prirodnog bunila. Na Mašincu se slušao bluz, ponekad je uživo svirao Point Blank. Kleptona sam gledao u sajamskoj hali. Film „Nešto između“ se prikazivao u novom bioskopu Sava centra. Fotelje u koje se propadalo, dotad nečuven zvuk iz moćnih zvučnika. Na makiškoj strani Ade postojalo je samo žbunje, kupalo se isključivo na suprotnoj strani.

dww
Žika Obretković(Foto: Dragoslav Dedović)

Od Sarajeva se za Beograd stizalo Olimpik-ekspresom za nešto više od četiri sata. A običan voz je polazeći oko ponoći pristajao na beogradski prvi peron oko šest ujutro. Bio je to grad u kojem bi mi se neko drag obradovao, takav grad se ne zaboravlja.

Beograd
Beograd(Foto: Dragoslav Dedović)

Sada nema ni tog voza ni tog perona.

Onda su došle dvije postdiplomske godine u studentskom domu na Karaburmi. Sa prozora sedmog sprata sam vidio Pančevači most, Dunav koji se sporo valja, teniske terene i krajičak tribina stadiona na kojem je kod kuće bio „FK Beograd“. Znao sam sa Tufkom, tadašnjim cimerom, kada bi on dobio stipendiju, odlaziti u Polet i tamo na galeriji uživati u razgovoru, giricama i špriceru. Beogradske knjižare su bile pravi raj za knjigoljupce. Nikada docnije nisam vidio grad sa toliko raskošnih i moćnih knjižara. NOLIT, BIGZ, Prosveta kao i niz drugih izdavačkih kuća, imale su svoju prodajnu mrežu. U knjižarama se moglo naći sve što je bilo objavljeno u Zagrebu, Sarajevu, Titogradu, kao i u skoro beskrajnom nizu izdavačkih kuća iz manjih gradova.

Buđenje čudovišta

Počelo je i „dešavanje naroda“. Bio sam na Ušću kada je Milovan Vitezović, pjesnik za djecu, postavio ulizičku intonaciju, koju su ubrzo horski prihvatili mnogi nacionalni socijalisti, rojalisti, četnički republikanci. Tada su mi se bezbojni i suvoparni vođa i njegova masa u dirigovanoj ekstazi učinili kao beskrajno anahroni. Moj estetski instinkt je odbio Slobu i sve što on predstavlja. Poslije sam za to nejasno, snažno osjećanje odbojnosti pronašao moralne i intelektualne razloge. Bio sam i pred Skupštinom kada je masa zahtijevala hapšenja na Kosovu. Koja su se potom desila. Ono što je tada izgledalo kao demonstracija moći na ulicama Beograda bilo je u suštini početak kraja.

Beograd
Beograd(Foto: Dragoslav Dedović)

Otišao sam iz Beograda 1990. Vratio sam se 1992. izašavši iz Tuzle na ivici rata. Na autobuskoj stanici u kafanskoj bašti jedan pijani rezervista je urlao: „Sravnićemo Sarajevo“. Nisam ni za trenutak posumnjao u iskrenost njegovih namjera. Grad se punio takvim likovima. Bilo je vrijeme da odem.

Došao sam 1994. iz Njemačke da podignem rodni list. Bulevar je cijelom dužinom bio pretvoren u mračni buvljak. Raspravljao sam sa drugovima o ratu – neki od nih su pod voždovim televizijskim zvonom povjerovali u gomilu najvulgarnijih laži. Neki ne. I jedni i drugi su se zabavljali u klubovima u kojima su još trajale osamdesete. Sjećam se jednog momka iz Berana koji je zračio vedrinom, te noći je u klubu pjevao sve Azrine pjesme. Kasnije sam čuo da je iste takve noći pronađen sa iglom u veni. Zlatni šut.

Idealni parovi – kriminalci i prostitutke – počeli su da šire svoj modni i muzički ukus sa splavova kao zarazu. Rat je izobličio lice grada, a turbofolk mu je razjeo dušu. Pred stranim ambasadama redovi. Benzin u flašama.

Povratak koji to nije

Nisam dolazio do 2006. A tada sam se u grad doselio na tri godine. Radio sam za jednu njemačku fondaciju. Upoznavao sam gomilu ljudi, neki od njih su mi prijatelji do danas. Ali sam upoznao i dobar dio tadašnje političke klase. To je potpuno poremetilo moje političko čulo. Neki od ljudi čiji su mi ideje bile simpatične bili su nezamislivi smradovi. Neki od fašisoidnih militanata – kafanski zabavljači. Ali malo ko nije bio deformisan blizinom moći. Traljavost i ljenjost su jedni sakrivali „drugokrugaškom“ arogancijom, a njihovi protivnici patriotskim vikanjem. Shvatio sam da devedesete još uvijek traju u svojim najbizarnijim konsekvencama.

Šetao sam ponekad po Zemunskom keju, Košutnjakom ili Kalemegdanom. Kraj reke kroz Savamalu, uz groblje brodova. Katkad sam imao posla na Senjaku i Dedinju. Na prijemima stranih ambasada posmatrao sam izbliza kako se pored crvene buržoazije u elitne djelove grada ukotvila nova estradna i kriminalno-profiterska kasta. Demokratski podmladak je nosio „rolekse“ dok je „krezuba Srbija“ još uvijek bila Šešeljeva biračka vojska. Privatizacije i muljaža velikih razmjera. Znam da sam pomislio da tako nešto ne može izaći na dobro.

Beograd mi se ipak uvukao pod kožu. Ugostiteljski lokali od Stare Hercegovine do Careve ćuprije, od stare Venecije do novih dorćolskih fensi lokalčića imali su šarm koji potkupljuje. Ljudi su bili spremni da se zavitlavaju i kada im je muka. To plijeni.

Nisam se družio sa interesnim književnim, političkim ili drugim grupama. Družio sam se sa ljudima u kojima sam prepoznao sličan senzinilitet.

Očijukanje izdaleka

Od grada sam se uoči nove 2009. rastao teška srca. Tešilo me jedino što je grad u koji se selim – Berlin – dovoljno interesantan da mi nadoknadi gubitak. Potom sam često dolazio na nekoliko dana. Ovaj put sam znao skoro sva gradska ružna i lijepa lica. Pa sam birao ona lijepa. Izbegavao sam susrete sa samoproglašenim pripadnicima elite. Ljudima koji smatraju da su država, strane fondacije ili obožavaoci dužni da im plate ručak dok oni kao bivši ambasadori, ministri, disidenti, laureati punih usta mucaju na engleskom ili njemačkom i glasno mljackaju dok jedu.

Ni deset godina kasnije opet sam se preselio u Beograd. Kao i uvijek u mom životu, ovaj potez je bio iznuđen poslovnom logikom. Izabrao sam Banovo brdo. Nikada nisam slutio da će moj život tek na tridesetoj adresi sazreti do neke vrste lokal-patriotskog, dobronamjernog pogleda na okolinu. Znam sve o gradskom prevozu i gradskim vlastima. Znam sve o ljudima koji poznaju samo velegradsku konkurenciju za sjedište, za posljednji komad odjeće na rasprodaji, za samo svoju putanju po trotoaru. Znam šta je sve trošno i oronulo, šta ovdje izgleda jadno u odnosu na slične gradove Zapada. Znam šta su ovdje razorili ratovi, a šta mirnodopski urbanistički zločini.

Ipak, znam sve i o ljudima koji šalju svoje pare telefonskim porukama da bi liječili tuđu djecu, mada jedva prehranjuju i svoju. Poznajem i one koji zastanu kraj prosjaka pa mu daju koji dinar, mada krpe kraj s krajem. Poznajem ljude koji ostaju profesionalni i ljubazni i kada su premoreni. Znam ljude koji će se pobuniti protiv moćnika zbog nepravde nanesene drugome. Ljude koje u siromašnoj zemlji satkanoj od raznih strahova i ucjena ne možete ni uplašiti ni kupiti.

Reći ćete da su to izuzeci. Da, ti ljudi su izuzetni, takvim čine i ovaj kvart i ovaj grad. Reći ćete da je njih sve manje. A mladi odlaze. Da, ljudi o kojim pričam je sve manje. Da, mladi odlaze.

Ali ovaj grad se uprkos svemu obnavlja iz onoga „lamba-alfa“ slova istetoviranog na njegovom licu. Tu će biti života, čak i dobrog života, kada nas odavno ne bude.

Zato ima radosti u mom laganom hodu Požeškom, na samom početku godine 2020. Ulični vašar za klince, koji se zove „Ulica otvorenog srca“ pokazuje mi da malih građana ima više nego što mislimo.

Unaokolo su julovski tržni centri, Titovi soliteri, tranzicione banke i sve vrste reklama. Ako mi je do ljepote mogu da se popnem do Košutnjaka ili siđem na Adu. Ali neću. Uživam u šetnji najljepšom ružnom ulicom na svijetu. Na njenom kraju ću otići u omiljeni lokal na kafu. Ja sam se vratio u svoj jezik, među prijatelje. Kako stvari stoje sa mnom i sa Beogradom, sve je već predvidio onaj krhki starac čiju recitaciju sedamdesetih emituju u prijepodnevnoj emisiji Radio Beograda, dok te njegove stihove netremice sluša zemunski dječak nasukan u bosanskoj kasabi:

A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje,

Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje.





Source link

Preporučeno za vas